Baltik – Dan 4. – Krstarenje Baltikom

Baltik - Dan 4. - Krstarenje Baltikom

“Ljudi, 11 je sati!” je bila Anina rečenica koja me je prenula iz sna. Ne bi to bilo toliko važno da odjava iz hostela, prema njihovim pravilima nije bila u 11:11. Poskakasmo i počesmo se pakovati. Medjutim, kako smo mogli i pretpostaviti osoblje, ako uopšte bude nekog, je krajnje ležerno kada je administracija u pitanju. Kako sam razumeo, svi koji rade tu su volonteri, a sam hostel je u prostorijama Mladih izvidjača, što objašnjava “freske” po zidovima koje bi se najbolje mogle opisati kao “Hitlerjugend u šumi”, “Hitlerjugend nešto osmatra” i sl.

wpid-IMAG0043-2010-07-14-05-291-2010-07-14-05-29.jpg

Kad smo se spremili i ostavili ruksake u sigurnoj sobi u hostelu, podjosmo put muzeja Fotografiska, Meke za one kao ja. Kad smo u subotu dolazili u Stokholm sa aerodroma iz busa sam na blic video bilbord na kome se spominje izložba Eni Libovic (Annie Leibovitz) i rekoh sebi da to ne smem propustiti.

wpid-IMAG0042-2010-07-14-05-291-2010-07-14-05-29.jpg

Ko je Eni Libovic možete pogledati na Wikipediji, a ja ću reći samo to da su najpoznatije fotografije vaših rok ili glumačkih idola nastale upravo njenim aparatom. Nažalost, muzejska postavka je obuhvatala samo period od 1990. do 2005. godine. Ono što mi se na izložbi nije svidelo je ubacivanje isuviše mnogo ličnih i porodičnih fotografija, koje svojom pričom skreću i odvlače pažnju sa onih koje je posmatrač došao da vidi, upečatljivih portreta poznatih ljudi. Ima tu portreta koji govore mnogo više od hiljadu reči, ali i onih koji kažu samo dve: “odsustvo ukusa”. Recimo portret Donalda Trampa i njegove polugole trudnjače. On je u nekom Mercedesu CLSKS klase, a ona pored njega na stepeništu, opravdano pretpostavljam, njegovog privatnog aviona, u zlatnom mantilu i u zlatnom kupaćem, sa stomakom do zuba. Tu je i portret nekog crnca, zaboravio sam ko je, ako mi je njegovo ime išta i značilo u startu, ispred kola, naravno, a očekivanu monitoniju razbija jedino jedno dete koje simpatično viri sa zadnjeg sedišta.

wpid-IMAG0041-2010-07-14-05-291-2010-07-14-05-29.jpg

Pored Enine izložbe videli smo i fantastične fotografije Lenarta Nilson (Lennart Nilsson) iz ciklusa “Dete je rodjeno” (A Child is born) nastalih 1965. koje prate nastanak živog organizma od jajne ćelije i spermatozoida, prodiranja ovog drugog u ono prvo (odlične fotografije nastale uz pomoć elektronskog mikroskopa), embriona kroz različite stepene razvoja, za koje zaista nemam predstavu kojom tehnikom je došao do njih i na kraju rodjenja deteta. Videli smo i izložbu fotografija Džoel-Piter Witkina ( Joel-Peter Witkin) pod nazivom Tela (Bodies). Vrlo zanimljiv fotograf, mračan i mističan, kako kaže sinopsis. Na svojim fotografijama je koristio istovremeno žive modele i leševe. Kompozicije na kojima su istovremeno obezglavljeni leševi i mlada devojka vas zaista natera da stanete i dobro pogledate tu mladu devojku. Voli takodje i kepece, osobe koje se pri promeni pola nisu tačno mogle opredeliti šta će biti i slične modele raznovrsnosti ljudskog roda. U suterenu muzej ima par iMacova, od kojih sam na jednom, kao vid samopromocije, ostavio da se vrti moja galerija iz Aušvica. Ko zna, možda me pozovu i zatraže saradnju.

Preko puta muzeja je bio usidren ogroman kruzer, Kraljica Viktorija (Queen Victoria), a taj istorijski susret Kraljice i Dart Vejdera je i zabeležen fotografijom, koju ćete videti kada se vratim kući, a do tada samo fotografija Kraljice.

wpid-IMAG0039-2010-07-14-05-291-2010-07-14-05-29.jpg

Kako se bližilo 3h (da ne kažem 15) pružili smo korak, jer smo rekli biti u hostelu u pola 4. Uskočili smo u metro i 10 minuta kasnije smo i bili u hostelu. A verovatno ste očekivali da će biti neka jurnjava, kašnjenje…polako, biće i toga. Dopunismo zalihe vode, ja konačno ubacih hostel na Gowallu i uz blagu setu što nismo našli cimera Kangu, oprostismo se od hostela. Bilo je pola 4, a u 5 nam je isplovljavao trajekt za Rigu, što je značilo da se najkasnije do pola 5 moramo ukrcati na brod. Opet nazad na metro, pa u luku (Freehamn). U metrou videsmo da nam stanica na kojoj izlazimo baš i nije tako blizu terminala sa kog kreće naš brod, te po izlasku sa stanice udjosmo u autobus na kome je pisalo da ide za Freehamn. Opet ste očekivali neku jurnjavu, trku i frku? Pa polako, rekao sam da će je biti. Bus je brzo stigao u luku, a Ana je videla natpis da svi putnici koji putuju trajektom prate plavu liniju iscrtanu na betonu, što nam je uveliko olakšalo “navigaciju”. Prošli smo zgradu koja je izgledala kao mesto gde bi trebalo ući i složismo se da i dalje pratimo plavu liniju. I idemo mi tako, i idemo, a kad nosite ranac od 16 kg na ledjima, a još barem 5 kg u “unučetu” napred, svaki metar vam je ko za PDV duži, i nikako da vidimo kraj linije, a videsmo kraj broda.

Tu smo odlučili da se ipak vratimo, pa da idemo kud i svi Turci, u onu zgradu koju smo prošli, a samo što nije pola 5. Eskalator nas dovede do pulta na kome se radio ček-in (staroslovenska reč za prijavu, koja je u originalnom obliku glasila ček-vo-imja-oca-i-sina-in, a postoje struje koje kažu da čak ni to nije najstariji oblik te reči, te da se u originalu, koji potiče još od starih Sarmata, kaže ček-vo-imja-oca-i-sina-duha-svetoga-am-in), te se na tom pultu i prijavismo. Da, spomenuo sam pult pre lekcije iz istorije, pratite malo. Ne pišem ja ovo zato što mi se piše! Uglavnom, stigosmo u 4:30 po našim satovima ili 4:26 po njihovim i bez neke trke i frke se ukrcasmo na brod. Ako ste baš očekivali neku trku i frku, onda ste počeli čitati putopise iz pogrešne zemlje, jer toga ovde nema. Sve je polako i lagano, a sve na vreme. Kao Švajcarska, samo im još uvek nisu dokazali da su saradjivali sa Nacistima.

Iskrena preporuka je da kad planirate neki duži put sve što možete rezervišete (pa i platite) elektronski, a posle te potvrde samo odštampate i nosite na put. Em nosite manje novca, em skraćujete proceduru ulaska, ukrcavanja ili prijave, em ćete biti poštedjeni neprijatne situacije da vam saopšte da su im kapaciteti upravo popunjeni, a vi samo što ste pustili neku baku preko reda. Takodje, planiranje puta je daleko lakše kada imate obavezu da budete na trajektu tog i tog dana, ili kada imate let tada i tada. Iako se na prvi pogled čini da vas to sputava, ustvari vam odredjuje referentne tačke u koordinatnom sistemu u kome se mozak većine ljudi ne može snaći jer mu je teško da vizualizuje toliku vremensku liniju. Meni pomaže i da odštampam blanko kalendar za period koji ću provesti na putu, kako bih mogao obeležiti na njemu bitne datume, a pomaže i pri računanju noći provedenih u nekom gradu/putu, zbog smeštaja.

Po prijavi na brod smo dobili magnetne ključeve (kartice sa vašim imenom i brojem sobe, koje vam služe kao ključ) i uz malu pomoć osoblja smo brzo pronašli sobu. Jedina stvar koju ne volim na putovanjima brodom je snalaženje na istom, a pre svega mislim na nalaženje kabine. Spratovi i palube, medjuspratovi i koridori, plus nadasve čudna numeracija kabina, a dobijete li uz to i ključ koji iz svakog petog puta otključava vrata, velike su šanse da ćete se jednom upišati. Srećom, ovaj brod ima veći broj paluba, pa uvek možete izabrati onu kojoj su vam kabine najbliže. Putujemo brodom Romantika, estonske kompanije Tallink. Iako smo uzeli najjeftiniju kabinu, vrlo smo zadovoljni smeštajem. Brod je malo luksuzniji od Grimaldi trajekta koji saobraća na relaciji Rim-Barselona. Ono što definitivno nisam očekivao je veliki supermarket sa vrlo pristupačnim cenama. Očekivali smo da bez obzira na to što je brod estonski, cene budu norveške ili u najmanju ruku švedske. It’s good to be wrong što reče neko u nekom filmu…ili pesmi.

wpid-1279077447439-2010-07-14-05-291-2010-07-14-05-29.jpg

U deset do 5 smo osetili da su se upalili brodski motori, a par minuta kasnije se čula i prva eksplozija, zatim vriska ljudi, pa druga eksplozija, znatno bliža. Popadale su stvari sa polica, u ušima je zujalo, kroz hodnik su trčali ljudi, jedni vičući na ruskom, drugi na estonskom, treći su ćutali na letonskom i samo gledali unezvereno pokušavajući da shvate šta se upravo desilo. Stajao sam na vratima kabine i smejao se na srpskom, kao kakav negativac iz Mrvelovog stripa, znajući da je sudbina tih ljudi u mojim rukama. Mogu sad da istapkam da je odjeknula i treća eksplozija i da je odgovornost za napad preuzela Finska Ladikalna Organizacija za Terorističke Akcije, FLOTA (FROTA je bilo zauzeto kad su pravili sajt), ali neću, jer sviće, a ja hoću da napišem ovo do kraja i da uživam u izlasku sunca na Baltičkom moru.

Broj je isplovio u 5 i iako sam imao želju da gledam isplovljavanje iz Stokholma, nisam stigao da tako brzo napravim sendvič (tanka zemička od neke nordijske smese za hleb, posuta suncokretom, sir u listivima, svež krastavac i šunka), tako da kad sam se popeo na prvu palubu već su pored broda promicala mala idilična ostrva prekrivena četinarima, izmedju kojih su stidljivo virili beli prozori kućica, a tek poneko ostrvce je otkrivalo i mali drveni dok za brodiće ili kućice za čamce. Svaka, bez izuzetka, je imala jarbol na kome se ponosno vijorila ne baš tako lepa plavo-žuta zastava (pažljivi čitalac će primetiti da autor ovog teksta očigledno više preferira norvešku zastavu…i devojke).

wpid-IMAG0046-2010-07-14-05-291-2010-07-14-05-29.jpg

Posedeo sam na palubi dobrih pola sata, gledajući kako se redjaju ta mala ostrva, zamišljajući kako bi bilo lepo imati vikendicu tamo (i koliko bi to koštalo) jedući kolač (kake, što bi rekli skandinavci) koji najviše liči mekanoj puter kifli/pletenici iznutra premazanoj džemom od kupine ili kakvog drugog tamnog voča. Brod je manevrišući izamedju ostrva napravio zaokret od 90 stepeni i zvezda sa neba me je pozdravila pravo u glavu. Povukoh se na klupice koje su još uvek bile u senci i namestih se da otkunjam malo. Prodje neko vreme, a ja se setih da bi bilo dobro da se povučem u kabinu pre nego što se skroz komiram i pre nego što ni mi se na licu pojavi danga od rukava košulje, u narodu poznata i kao ožiljak Heri Poter von Jastuk. U tom sretoh Anu i Ew koje su dolazile na palubu, a koje sam izgubio jer su svratile u neku on-board prodavnicu djindjuva. Iako sam legao u po bela dana, budući da kabina nema prozora, bilo mi je svejedno. Spavao sam dugo, a povremeno me je budio brodski razglas. Mamu im multinacionalnu, jedno obaveštenje, a na sto jezika, a da stvar bude gora, engleski kao od Borata da su učili, pa jedva razumem šta to roditelji treba da čuvaju i šta su to “šiiiildren”. Ana i Ew su se u medjuvremenu lepo zabavljale. Pile su bezalkoholne koktele, nakupovale se slatkiša, prejele se M&M-a, bile u kazinu (saldo: pozitivna nula), bile na svirci (zato su sve vreme pevale Guantanamera)…

Planirao sam da nadoknadim ovih par dana kad sam zbog ovog pisanija ostajao duže budan, pa da ustanem kad sunce zadje i kad se smrači (23h), jedem i noć provedem sam na palubi. To je jedna od najlepših stvari koje mogu preporučiti prilikom putovanja brodom. Mrak pomaže da se fokusirate na pisanje ili razmišljanje, vibracije broda da se opustite, a buka motora vam razbistri glavu. Sve to pada u vodu kada vam na palubu iskoči pripit baćuška, koji sa prestravljenom grimasom na licu unezvereno gleda oko sebe, pritrčava jednom od stolova koji je vetar odgurao, sa sve stolicama, skroz do ivice broda, saginje se i podiže svoj novčanik. Reče mi posle da je u njemu 10.000 kruna (preko 1000€). Drago mi je što ga nisam našao, a bio je na samo par metara od mene.

Kad je protutnjao pljusak praćen grmljavinom koji sam pola sata ranije video da dolazi iz pravca Finske i Estonije, vratio sam se na sam kraj zadnje palube gde je vetar jak, ali je i pogled najlepši. Upotrebiti glagol videti u uslovima mrklog mraka može biti pomalo pretenciozno, ali pored očiglednih bljeskova munja u daljini koji su odavali oluju, primetio sam ni da mrak nije baš mrak. Na istoku je nebo bilo tamno plavo. Samo što je zašlo, sunce se spremalo na ponovno radjanje (da sam spomenuo i feniksa i pepeo ne bih se ljutio da ste malo bljucnuli).

Uveliko se razdanilo pre nego što se sunce moglo i videti, a kad je izašlo fotkao sam ga. Brod uplovljava dublje u Letonski zaliv, vidim njihovo kopno uz koje plovimo paralelno, a sad bih mogao ovo da privedem kraju, pa da pronadjem neki udoban kutak u samom brodu na kome mogu uhvatiti Wi-Fi (za sada je jedan od hajlajta putovanja Wi-Fi na svakom koraku), pa da ovo okačim zajedno sa još par sličica u vezi sa ovom pričom.

[GeekModeOn] Baterija na Desireu me je iznenadila. Brightness na minimumu, wi-fi uključen sve vreme, a u prilog joj ide i to što nema mreže, pa je sve vreme traži, a GSM modul je u off-line modu, a ona je na 40%.[GeekModeOff]

wpid-IMAG0037-2010-07-14-05-291-2010-07-14-05-29.jpg

This entry was posted in travel and tagged , , , , . Bookmark the permalink.

2 Responses to Baltik – Dan 4. – Krstarenje Baltikom

  1. ivana says:

    ćao, ja sam prijateljica od ew iz pule. poslala mi je linkove tvog bloga…moram, ali bašš ti moram reći da su ti komentari legendarni!evo čitam, bez da dišem, smijem se ko luda jbt!!!najjači komentar za one ekspolozije na brodu i loš engleski..hahahahha, evo i sad se nasmiejm kad se sjetim..ja planiram do stockholma pa su me zanimali dojmovi, zato ovo i čitam…
    želim ti još puno ludih i zanimljivih putovanja koja će ti dati inspiraciju za daljnje blogove!
    uzivaj!
    pozz!!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>