Od mog poslednjeg posta na ovom blogu je prošlo 2 godine, 3 meseca i nešto sitno dana. Slučajnost ili ne, i taj poslednji post je bio inspirisan putovanjem i ljudima koje srećemo na njima. Ovaj put mi pade na pamet da možda malo manje fotkam, a lične impresije zemljama, gradovima, pa i ljudima podelim na ovom mestu i kroz pisanu reč.
Ewelina (koju od milja zovem Martina), Ana i ja se u subotu uputismo ka dalekoj zemlji na krajnjem severu Evrope (ako izuzmemo Island, koji je ustvari “krajnjiji”). Popularno zvani “itinerar” puta je da budemo u Stokholmu 3 dana, pre nego što se trajektom uputimo za Rigu (glavni grad Letonije, jedne od one 3 bivše CCCP zemlje na Baltiku za koje nikad niste sigurni koja je tačno koja). U Rigi nam je drugarica Lita, koju smo prošle godine upoznali u Slovačkoj, kada su Ana i Ewelina tamo bile na razmeni, koja će nam u tih par dana pokazati neke lepote svoje ne tako male zemlje (njihova zemlja je napravljena od kvalitetnih materijala koji se ne skupljaju usled pranja političkim sredstvima), a zatim se Ewelina, koju ću iz praktičnih razloga skraćeno zvati Ew, vratiti za Beograd, a Ana i ja nastavljamo ka jednoj drugoj baltičkoj ex-CCCP zemlji, Estoniji.
O tome zbog čega se kao sva normalna deca nismo uputili u Italiju, Španiju ili mentalitetom bližu nam Grčku i Tursku (ko je bre spomenuo Siriju?!), neki drugi put. Sad želim da pišem o prvim utiscima iz Švedske.
Gledajući iz aviona teren iznad koga smo leteli o Vojvodini mislim kao o velikoj žitnici. Znam da je to epitet iz knjige za XY razred osnovne škole, ali zaista jeste tako. Oranica do oranice, a ni’dje lada. Madjarska na drugoj strani ima lep balans oranica i šuma, Slovačka ima prelep masiv Tatri, Poljska je bara do bare, a Švedska… Za Švedsku mi je prva pomisao na par kilometara iznad tla bila: “Ala imaju puno puteva!” Zatim je saputnicima usledilo komentarisanje velike četinarske vegetacije, pa crvenih kućica sa belim prozorima, a zatim smo sleteli. Ovaj put uspešno sletanje nije pratio aplauz putnika, na koji smo navikli na čarter letovima. Izlaz iz aviona, prevoz busom do terminala aerodroma.Arlanda, pasoška kontrola, kupljenje ranaca sa beskonačne trake…sve po redu i eto nas ispred automata za kupovinu karata za bus do Stokholma. Prvo iznenadjenje: automati primaju samo kreditne kartice. 10 minuta kasnije, olakšani za 30€ za karte i gledajući kako nam je bus za grad odlazi ispred nosa, što znači da ćemo čekati sat vremena naredni, zaključismo kako se uputstva na automatima ipak moraju pratiti doslovno, bez obzira koliko nam se u datom trenutku procedura ubaci-izbaci-ubaci karticu čini besmislenom.
Čekajući naredni bus uhvatio sam neki besplatan wireless, proverio poštu i taman da se zapljunem na Gowalli, signal se izgubio. Došao je autobus za grad, ukrcali smo se, a sa razglasa se začuo bezvoljan glas vozača. Na švedskom nam je poželeo dobrodošlicu, najavio da će putovanje do Stokholma trajati 35 minuta i spomenuo besplatan internet. U trenutku san pomislio da sam nešto pogrešno razumeo, jer sam ipak učio norveški, a i tu sam “stao na osmoj strani” (ili do koje je već Balašević dogurao sa svojim madjarskim), medjutim tu čovek počinje da ponavlja istu stvar i na engleskom. Vidi stvarno, imamo besplatan internet u autobusu koji nas vozi sa aerodroma! Nije poenta toliko u činjenici da je to autobus i da ću, eto, opet moći proveriti poštu i odraditi prijavu na Gowalli, već u činjenici da je to za te ljude normalna stvar, u šta ću se kasnije uveriti i u samom Stokholmu. Otvorenih hotspotova ima svuda. Tu se okrenem i pogledam u pravcu iz koga smo doleteli i kao aždaja u onom vicu pomislim: “Jebote, gde jaaa živim!”
Pošto ni Ana ni ja nismo putnici koje zanima putovanje preko agencije u kojoj je tu uvek neko ko treba da te animira, drži za ruku i kaže kako je sve sredjeno, i na ovom putu ćemo nailaziti na usputne probleme. Prvi je bio naći menjačnicu koja radi subotom poslepodne, kako bismo mogli platiti hostel. Najbliža, a i jedina, koju su nam u hostelu pokazali je bila zatvorena. Iako je dečko na recepciji ovog prilično alternativnog hostela bio opušten i rekao da nije problem da i sutra platimo, to što je sutra bila nedelja nam nije išlo u prilog, pa smo odlučiji menjačnicu naći pre odlaska u prvu šetnju gradom. Kako smo u našem “selu”, a i šire, naučili da se u blizini stanice nalaze najskuplji taksisti, najskuplje prodavnice i najnepovoljnije menjačnice, preskočili smo menjačnice na aerodromu i na Glavnoj stanici. U slučaju Beograda ili Praga bi to bila mudra odluka, ali u slučaju Stokholma se pokazalo da je to bila nepotrebna predostrožnost. Kurs u menjačnici na aerodromu je bio povoljniji negona Glavnoj stanici, a na Glavnoj stanici daleko povoljniji nego u nekoj menjačnici u Starom gradu. Na kraju smo dobro prošli. Karte za metro prate cene svega ostalog, što ih svrstava u kategoriju SKUPO. Karta za jednu vožnju je 40 kruna, što je oko 4€. U hostelu smo saznali da nam se najviše isplati kupiti trodnevnu propusnicu za sve prevoze po gradu i taj luksuz da u svakom trenutku možemo uskočiti u neki metro, makar se vozili i sami jednu stanicu, jer nam se sad može, košta 20€.
Kad smo se povratili sebi u hostelu, složismo se da odemo do starog grada…jedna stanica metroom. Može nam se sad :)
Izlazimo iz metroa, a ispred nas se ukaza more. Prelep prizor. Muzika by galebovi. Za šminku se pobrinula majka priroda, uz svesrdnu pomoć javnih službi Stokholma, za rasvetu se pobrinulo Sunce, koje je iako je bilo oko 20h još uvek stajalo poprilično visoko na nebu. Opijeni slatkim umorom, izvalismo se na pristanište i umočismo noge u vodu. Vreme prolazi, a mi i dalje sa nogama u vodi ležimo zavaljeni i komentarišemo <CENZURISANO>.
Kao neko ko se fotografijom bavi koliko se već bavi, ne mogu a da ne komentarišem ljudsku potrebu da ponekad i dobar, ali uglavnom loše zamišljen kadar u potpunosti pokvari svojim prisustvom u istom. Ovo je Koloseum u Rimu, a to pored sam ja. Ovo je Ajfelov toranj, a ovo pored sam ja. Ovo su piramide u Gizi, a ovo pored sam ja. Ovo je magarac, a ovo pored sam ja. I tako se očigledna “a ovo pored sam ja” serija fotografija nastavlja u nedogled, sve dok umornom posmatraču fotografija, koga je “a ovo pored sam ja” osoba uhvatila nespremnog pitanjem da li želi da vidi fotke sa letovanja, glava ne klone od umora. Poštedite drage vam osobe stotina fotografija na kojima se pućite kao neka pevaljka ili izvijate kao striptizeta, a umesto toga im ponudite nezaklonjen pogled na toranj, piramide (makar i bosanske), magarca ili sa kim ste već bili na prethodnom letovanju. Ako želite da imate fotografije sa vama u glavnoj ulozi, onda tako i uradite, ali ceo kadar posvetite samo sebi. Ne gurajte se piramidama, tornjevima, a svakako ne ne sa magarcima. Kako bih pokazao koliko je banalno slikati se pored svake znamenitosti sa vašom glavom u kadru, odlučih da na ovaj put, a nadam se i sve buduće, ponesem jednu tudju glavu pored koje će svaka znamenitost pasti u drugi plan.
I tako, napravismo mali session, pa odlučismo da je vreme da krenemo, ne bismo li za dana stigli u Stari grad. Prešli smo most i eto nas u Starom gradu koji oni zovu Gamla Stan. Ana primeti kako je jako puno ljudi posedalo blizu vode. Sede, okrenuli se ka suncu i upijaju svaku zraku. Napravih par dobrih fotografija (pravim aparatom) spram sunca koje se stidljivo počelo spuštati ka horizontu i zadovoljno predjosmo još jedan most na putu dublje u Gamla Stan.
Tu su se počele zbijati šale na račun Venecije, koja se nije posebno dopala ni Ani ni meni. Stokholm je kao Venecija, ali romantičniji, ali ne smrdi, ali ima dušu, ali svi pričaju engleski, ali su svi lepi, ali ima manje Italijana, ali ima manje turista… I zaista..ostaje da vidim Moskvu ili Peking, ali do tada je ovo grad sa najširim ulicama u kome sam bio. Čist kao suza. Bez gužve, vriske i vreve, koja prati svaku turističku Meku. Na sve strane se čuje švedski, iznimno retko nemački, engleski ili francuski. Da iznenadjenje bude još veće, iako su u avionu sa nama mahom putovali naši ljudi, u gradu nismo čuli da iko priča “naš” jezik, za razliku od Beča u kome bih se osećao kao manjina da sam Austrijanac. Jedini trag naše kulture je bio natpis “pljeskavica” na nekom štandu sa hranom, te cenom od bezmalo 4€. Mora da ih dopremaju direktno iz Leskovca, kad toliko koštaju.
Široke ulice, malo saobraćaja, biciklističke staze duž svake ulice, ljubazni ljudi, oldtimeri na sve strane (1950s Chevys, Pontiac Firebird, Shelby Cobra, 1960s Corvettes itd.), mostovi i kanali, stara arhitektura je podmladjena novom, nova je produhovljena starom, muzičari na ulicama koji sviraji ili pevaju, ali na civilizovan način, da poželiš da mu daš novac i ostaneš da ga slušaš, a ne zato što ne voliš da ti sitnina zvecka po džepovima ili zato što nije bilo dežurnog prosjaka na početku tvoje ulice… Grad u kome poželiš da živiš, iako ste se tek sreli, stranac si ti njemu, stranac je on tebi.
Dosta, ma i previše za jedno javljanje, ali želja da pišem je bila jača od želje da spavam.
Pozdrav do sutra sa dalekog severa, ali ne toliko dalekog kao kada bih bio na Islandu :)
Lepo. Tacno kako sam i zamisljao sever. Obilazak rezervisan za sledecu godinu, ove DE, FR, AUS, CH. :)